Kako ostati mentalno jak u vremenu ekološkog pesimizma?
Za sve mlade koji osjećaju tjeskobu dok gledaju kako priroda gubi bitku.
Zvuči ti poznato?
Izađeš u šetnju – naiđeš na šut pored rijeke.
Otvoriš mreže – vidiš požare, poplave, zagadjenje okeana.
Gledaš kroz prozor svog grada – i pitaš se:
“Ima li ovo ikakvog smisla?”
Ako ti je ovih dana teško da ostaneš pozitivan dok gledaš koliko je planeta uništena – nisi sam/a. I to što osjećaš nije slabost. Zove se eko-anksioznost, i sve više mladih ljudi to proživljava.
U Rožajama možda ne govorimo otvoreno o tome, ali realno – svi se negdje iznutra lomimo. Jer vidiš da se trud nekih ljudi poništava nemarom drugih. Vidiš kako šuma nestaje, kako se rijeke guše, kako dim sa deponije gori danima i svi šute.
I pitaš se – šta ja tu mogu?
Prvo: shvati da su ti osjećaji normalni
Tuga. Ljutnja. Bespomoćnost. Sve su to zdrave reakcije kad gledaš kako svijet oko tebe trpi. Nisi ti preosjetljiv/a – ti si osviješćen/a. Tebi je stalo. I to je već ogromna stvar u svijetu u kojem mnogi okreću glavu.
Nemoj potiskivati to što osjećaš – ali nemoj ni dopustiti da te to slomi. Jer mi koji osjećamo najviše – često se najviše iscrpimo.
Drugo: nemoj nositi sav teret svijeta na svojim plećima
Zvuči čudno, ali ponekad moramo priznati: ne možemo sve sami.
Ne možeš ti spriječiti klimatske promjene. Ne možeš ti očistiti sve rijeke.
Ali možeš da:
- pokupiš smeće koje vidiš
- inspirišeš drugu osobu
- napišeš objavu koja pokreće
- podržiš akciju
- odbiješ plastiku
- zasadiš drvo
- pokreneš ideju.
To su male pobjede. Ali ako nas hiljade uradi po jednu malu stvar – to je promjena.
Treće: pronađi zajednicu i ne bori se sam/a
Kada si sam/a, eko-anksioznost te pojede.
Kada si među ljudima koji osjećaju isto – to se pretvori u snagu.
Pronađi svoju eko-ekipu.
Priključi se nekoj inicijativi (ako nemaš – napravi je!).
Piši, fotografiši, govori, volontiraj – sve što te povezuje sa drugima je štit protiv osjećaja besmisla.
Kad znaš da nisi sam/a, sve postaje lakše.
Četvrto: provodi vrijeme u prirodi, bez osjećaja krivice
Zvuči kontradiktorno – kako da se opustiš u prirodi kad znaš da nestaje?
Ali upravo to moraš da radiš.
Odlazak u šumu, planinu, rijeku – to nije bježanje. To je punjenje.
To je podsjećanje zašto se uopšte boriš.
I to je podsjećanje da priroda još uvijek ima moć da se regeneriše – ako joj pomognemo.
Peto: pretvori anksioznost u akciju
Znaš šta najviše pomaže protiv eko-anksioznosti?
Djelovanje.
Možeš da se buniš, da pišeš, da snimaš, da širiš poruku, da radiš.
Kad si aktivan/na – tvoja anksioznost ima pravac. Ima svrhu.
Tada ona postaje gorivo, a ne kočnica.
Na kraju: nije tvoje da spasiš svijet.
Ali jeste tvoje da ne odustaneš.
Jer ti nisi samo “mlada osoba iz malog grada”.
Ti si neko ko može da pokrene val.
I zapamti: nisi sam/a. Mi smo ovdje. Zajedno.
📣 Imaš i ti svoj način kako se nosiš sa svim ovim?
Piši nam! Pošalji svoju priču, savjet, misao – bićeš dio naše sledeće objave!
