Kad tvoj grad izgubi prirodu – šta ostaje?
Zamisli grad bez planina. Bez šuma. Bez rijeka. Bez ptica koje te bude, bez mirisa borovine, bez vode koja šušti dok šetaš kraj rijeke.
Zamisli grad u kome svaki pogled vodi u beton. Svaki miris dolazi iz kontejnera. Gdje ljeto smrdi, a zima guši. Gdje su rijeke zatrpane plastikom, a drveće samo uspomena.
Zvuči kao distopija? Zapravo – to je već stvarnost koja kuca na vrata. Korak po korak, gubimo ono najvrednije – prirodu koja nas hrani, štiti i liječi.
🌲 Šuma nije samo zelenilo
To su pluća grada. One ti daju kiseonik. Čuvaju vodu u zemlji. Hladi ti vazduh. A kad nestanu – dolazi suša, poplava, vjetar, klizište. I nema više mjesta za šetnju. Nema više zaklona.
💧 Rijeka nije samo voda
To je krvotok kraja. U njoj se ogleda nebo, kroz nju diše život. Kad zatrpamo rijeke – zatrpavamo sopstvenu budućnost. Zagađena rijeka znači zagađena zemlja, hrana, voda i tijelo.
🐾 Priroda je identitet
Bez prirode, grad gubi sebe. Postaje samo još jedna tačka na mapi. Bez duše, bez razlike, bez ponosa. I gubiš ono što si volio kao dijete – planinu na koju si išao s dedom, rijeku pored koje si učio da voziš biciklo.
👣 Ali još nije kasno. Još možemo da biramo. Da sadimo, čuvamo, štitimo. Da ne bacamo, ne palimo, ne uništavamo.
Jer kad grad izgubi prirodu – ostaju tišina, bolest i tuga. A ako je sačuvamo – ostaje život. I šansa da Rožaje bude grad u kojem se ostaje – a ne iz kojeg se bježi.
