Sindrom izgaranja prije tridesete: Kako smo pregorjeli, a nismo ni počeli?
„Radi dok ne uspiješ.“
„Moraš dati 110%.“
„Ako sad staneš – neko drugi će te prestići.“
Odrasli smo uz ove poruke.
Usadili su nam radnu etiku koja ne poznaje pauzu.
Naučili su nas da mjerimo vrijednost kroz produktivnost.
Da brojimo uspjehe, a ignorišemo umor.
I tako smo, negdje između fakulteta i prvog posla, već sagorjeli.
Prije nego što smo se uopšte zagrijali.
Burnout u dvadesetim: paradoks savremenog života
Izgaranje se više ne vezuje samo za prekovremene u kancelariji.
Burnout se danas javlja kod studenata, frilensera, mladih preduzetnika, aktivista, umjetnika.
Kod onih koji pokušavaju „napraviti nešto od sebe“ u svijetu koji stalno traži više.
To je onaj osjećaj da si stalno umoran/na, a nikad nisi završio/la.
Da si sve uradio/la „po pravilima“, a i dalje nisi miran/na.
Da stalno imaš osjećaj da kasniš – iako niko nije rekao kad je rok.
I onda se, uz umor, pojavljuje i sram.
Kako da se požališ na burnout kad si „mlad/a i zdrav/a“?
Kad te čekaš posao iz snova, sloboda, neograničene mogućnosti?
Ali realnost je drugačija.
Naše generacije ne izgaraju zato što su lijene – već zato što su hronično pod pritiskom da stalno dokazuju svoje pravo da postoje.
Izlaz ne vodi kroz još jedan to-do list
Burnout se ne rješava tako što bolje organizuješ svoj dan.
On se rješava tako što preispitaš sistem u kojem si naučen/a da se iscrpljuješ da bi bio/bila vrijedan/a.
To znači:
– Učiti da staneš bez osjećaja krivice.
– Odbaciti ideju da moraš uvijek biti „u pogonu“.
– Naučiti da tvoj mir nije luksuz, nego prioritet.
– I da tvoja vrijednost postoji i kad ne radiš ništa.
Možda je vrijeme da uspjeh prestanemo vezivati za brojke.
I da počnemo pitati: Jesam li prisutan/na u svom životu? Osjećam li se dobro u sebi?
Jer ako smo pregorjeli prije tridesete – možda nije problem u nama.
Možda je vrijeme da mijenjamo pravila igre.
#AvangardaMe #BurnoutPrijeTridesete #VrijednostBezIzgaranja #RadBezKrivice
